Na osnovi komentara iz donjega posta, shvatila sam da  je potrebno obraditi i temu odabira modela iz časopisa. Naime, Tim Gunn je u svojoj reakciji bio neugodan jedino u načinu na koji je komentirao spomenuti pončo od bakinih kvadratića, ali na žalost, čovjek je bio u pravu. Ponekad, u želji da opravdam i vlastitu sklonost prema ručno pletenoj garderobi (općenito svoj garderobi izrađenoj u kućnoj radinosti, bez obzira na tehniku), ne želim negativno ocjenjivati nečiji rad. No, za ovo što imam za reći trebaju mi upravo negativni primjeri, pletenina koja nije savršena i koja ne pristaje kako treba, barem ne po današnjim standardima. Zato, da nikoga ne uvrijedim (na žalost, vrećasto pletivo idalje prevladava među ručnim pletivom), evo nekoliko od mojih džempera rađenih do 1990 godine. Svi su rađeni po modelima iz časopisa i iako su neki od uzoraka dovoljno komplicirani da pokažu moju sposobnost baratanja očicama u punom sjaju, teško mi se odlučiti koji mi lošije pristaje. U svoju obranu mogu reći jedino da su po časopisima modeli bili upravo takvi, vrećasti i s kompliciranim uzorcima, eventualno s djelomično krojenim rukavima ( gotovo svi su s krojenim rukavima, ali tada su rukavi bilo toliko bogati da se to jedva i vidi). Na stranu krojenje kojeg nije bilo, ali teško da mogu reći da sam modele dobro odabrala - logika kojom sam se u to vrijeme vodila bila je što kompliciranija mustra koju mi neće biti dosadno plesti. U odnosu na te uzorke, ovo što danas pletem spada u kategoriju minimalizma.
 

Kada sam prije nekih 6 godina ponovno uzela igle u ruke nakon višegodišnje pauze u kojoj nisam ništa za sebe plela, osim aran džempera za svog muža, od velike pomoći mi je bio Ravelry i nova izdanja knjiga i časopisa koje sam počela nabavljati i proučavati. Najvažnija prekretnica bila je kada sam shvatila da pletenju nije osnovna zadaća svijetu pokazati što sve mogu iglama iskombinirati, koliko je pravi, najveći i jedini izazov oplesti jedinstveni komad garderobe koji će pristajati. Kada sam počela plesti s namjerom da mi opleteno pristaje, u potpunosti sam promijenila način na koji gledam potencijalni model ili uzorak u nekom časopisu. Za mene je sada jedini uvjet da konačni rezultat bude nosiv i da mi pristaje. U stavu nisam usamljena, na Ravelryju je Amy Herzog osnovala i grupu prepunu inspirativnih radova pod imenom "Fit to flatter", gdje je osnovni cilj oplesti nosivi džemper, kardigan ili prsluk, prilagoditi nešto što vam se dopada vlastitim mjerama, bez obzira što te mjere nisu savršene. Članovi grupe ujedno nastoje usavršiti vlastitu tehniku, ne u izradi kompliciranih mustri (budimo pošteni, kada naučiš pravu i krivu očicu, sve ostalo je samo kombinacija i ako ne patite od deficita pažnje nema nikakvog razloga da i najkompliciraniji uzorak ne možete slijediti), već u izradi i prilagodbi kroja. Kao što sam i u prethodnom postu pokazala, prosječna pletačica koja kupuje časopise za pletenje lako može ostati zbunjena, jer isti nude modele koji teško da mogu pristajati svakom obliku tijela, a ponekad su i ti modeli na rubu zdrave pameti. To što ih ja ocjenjujem na rubu zdrave pameti ne znači da netko neće poželjeti i tako nešto oplesti, ne zato što je blesavija od mene, već ili radi toga što (poput mene nekada) pati od "sindroma kompliciranog uzorka" ili zato što joj je prvi impuls "to i ja mogu" ili "nije jako komplicirano". U oba slučaja, u osnovi je ići linijom manjeg otpora i bježati od kroja i previše matematike. Na žalost, svega je nekoliko časopisa koji inzistiraju na kroju, mislim da su engleski The knitter i američki "Interweave knitting" jedini i usamljeni, ne samo u inzistiranju na kroju, već i na promoviranju tehnika poput pletenja top down (od vrata prema dolje) ili u krug u jednom komadu. Ostatak časopisa, uključujući i Vogue izdanja, većinom inzistiraju na kombinaciji, boji, uzorku i to na manekenskom tipu modela.

Za ilustraciju, evo o čemu govorim, neću se ponovno osvrtati na problem krojenja rukava, ali modni časopisi ne odustaju od dolmen stila, spuštenih rukava, šišmiš rukava ... nema veze što u njemu niti jedna prosječno građena žena ne izgleda dobro. Nerijetko, da bi učinili privlačnijim model, postave horizontalni uzorak preko ramena i prsiju -  poziv na neuspjeh. Nije da su na ovom ružičastom hororu bolje riješili problem rukava, ne vjerujem da je u stanju podići ruke i sama namjestiti traku na uši, bez da pri tome ne pokaže kakav grudnjak nosi: No, da ne krenem ponovno u priču o potrebi krojenja rukava, po časopisima je idalje vrlo popularan pončo kao odjevni predmet. Doslovno se može naći u svim izdanjima na svim jezicima i nigdje nema upozorenja da  ako imate koji centimetar manje i koji kilogram više, dojam definitivno neće biti kao onaj u časopisu. Sa svojih 172 cm ne usudim se ogrnuti pončom, uz moje zimsko bljedilo, bez obzira na kvalitetu vune kojom bih radila, osiguran mi je efekt tifusarke iz "Bitke na Neretvi". Vogue recimo preporuča ovaj model: jednako kao i ovaj: a kako su uz ovaj uspjeli vezati "best of trends" izvan je svake pameti. Ne samo da je uzorak horizontalan preko ramena, već sjeda upravo na bokove, a ne znam koja žena želi naglasiti figuru obrnutog trokuta? Za ovaj, ponovno jednostavni model, iz zimskog Voguea jednostavno mi nedostaje pravih riječi. Za koju priliku biste odjenuli nešto takvo? Gdje je sad Tim Gunn? Niti talijanska izdanja nisu imuna na loše preporuke, imala bih što ovdje linkati, ali evo samo jedan vrlo uspješni primjerak što nikako ne treba započinjati ako niste 180 visoki i 55 kg teški. Treba li uopće posebno analizirati ovaj kardigan koji uzorkom ističe upravo bokove i pozadinu? Za kraj sam odabrala moj apsolutni favorit, pokušavam zamisliti kome pri zdravoj pameti može pasti na pamet ukrasiti vlastitu pozadinu, taman ne znam kako vitka bila, bezbrojnim pomponima? Možda čak u boji? Ipak je crno monotono!

Namjera ovog posta nije savjetovati nekome što da plete, tek možda potaknuti kritičko razmišljanje prema onome što nam modni časopisi nude i preporučaju. Ja sam radikalno promijenila ideje o onome što želim plesti za sebe, ne treba mi Tim Gunn iz ormara pobacati džempere koji mi ne pristaju. Ono što na tržištu nedostaje su izdanja koja će uz pojedine modele davati i preporuke za nošenje, kombinacije s ostatkom garderobe, a više od svega naglašavati za koji tip tijela pojedine modele preporučaju. Ne znam zašto Vogue pored svakog modela za šivanje daje i preporuku kojem tjelesnom tipu dobro pristaju, dok kod pletene mode objavljuju ovakve nebuloze:

Unatoč podijeljenim osjećajima, kada sam u prilici pogledam "Vodič do stila" u kojem Tim Gunn daje savjete za stilsku preobrazbu kandidatkinja. S jedne strane mi se ne dopada reality format kao takav, gdje su kandidati unaprijed osuđeni na kritike (na granici ponižavanja) radi stila (inače ih ne bi vrijedilo preobražavati da sami znaju urediti najbolje moguće vlastitu pojavnost), dok s druge strane volim konačni rezultat, kada pokažu da malo šminke, promjena frizure i garderobe može značajno uljepšati osobu kakve smo i same u većini slučajeva.  Općenito, ako se izuzmu uzvici oduševljenja na kraju, sva ona "wow" i "oh my god", ganutost do suza, kao da joj u najmanju ruku uručuju Nobel za medicinu, emisije tog tipa su idealni dokaz koliku promjenu može izazvati profesionalno našminkano lice i jednako tako uređena kosa. Najveća vrijednost, po meni,  je ipak u savjetima što i kako kupiti da bismo odjećom istaknuli ono najbolje i sakrili nedostatke kojih svi imamo, u većoj ili manjoj mjeri ...

No, nije mi namjera pisati o emisiji kao takvoj, povod za post je nešto viđeno u jednoj od epizoda. Na početku, kada pregledavaju garderobni ormar kandidatkinje, Tim Gunn i njegova pomoćnica, s izrazom nevjerojatnog gađenja, na hrpu za bacanje su bacili i pončo koji je žena sama za sebe isheklala u stilu "granny squarea" ili bakinih kvadratića (sigurno ste imali priliku vidjeti pokrivače i jastuke rađene tom tehnikom). Iako je njezin pončo bio daleko manje šarene kombinacije od recimo ovog vintage primjerka, nisu štedili uvreda na njegov račun, unatoč tome što su znali da ga je ona sama isheklala. I dok je ženi očigledno bilo neugodno što se njen rad baca kao dokaz vrhunskog neukusa u odijevanju, rado bih bila postavila pitanje Timu i njegovoj suradnici: misle li da je ona zaista sama došla na ideju da si hekla takav pončo ili ga je vidjela negdje u nekom časopisu, na nasmijanoj manekenki uz popratni tekst koji navodi prednosti, zabavu u izradi, cool izgled u njemu isl.?

Ne bih trošila riječi na spomenutu epizodu da mi neki dan u mailbox nije stigao Vogueov redovni newsletter s punom stranicom odjeće skrpane od, ni manje ni više, nego upravo bakinih kvadratića! Da sam Tim Gunn vjerojatno bi mi prokrvarile oči od tolikog "neukusa", ali kako nisam, dobro sam se zagledala u te modele. I sada se ja pitam: ako su ti bakini kvadratići toliko neukusni, toliko van mode i toliko ružni da ih Tim Gunn jedva štapom hoće taknuti kada dijeli modne savjete običnim smrtnicama, kome i čemu ih uvrštavaju u modne časopise? Da se razumijemo, prema bakinim kvadratićima sam totalno indiferentna, nemam ništa protiv njih, niti mi se nešto posebno dopadaju - uglavnom zato što me asociraju na pokrivače heklane od sintetike jednako tako umjetnih i neprirodnih boja, ali me čudi da svako malo neki dizajner "izleti" na modnu pistu s tim kvadratićima, na radost svih heklerica svijeta , samo da bi na kraju bile ismijavane radi lošeg modnog izbora. Kada jedna Cate Blanchett obuče haljinu od bakinih kvadratića onda je to retro fashion, nikako poziv da i vaši bakini kvadratići izađu na ulice, vaši nisu dovoljno šik za javnost, taman i da su jednako ružni kao ti na njenoj haljini.  Kada su u House of Holland lani izbacili na tržište print materijale s uzorkom bakinih kvadratića na prvi pogled sam mislila da je riječ o heklanim haljinama i bluzama. Uz cijenu od 300 dolara za jednu bluzu, jasno vam ja da vaši bakini kvadratići nisu ista liga, ne?

Srećom pa nemam namjeru heklati bakine kvadratiće, jednostavno me ne veseli takav vid hekleraja, ali da ih volim heklati definitivno bih bila zbunjena - bakini kvadratići su moderni, retro moderni, vintage moderni ili jednostavno neukusni i preporučljivo ih je izbjegavati? U Vogue izdanjima preporučaju sljedeće: u francuskom žurnalu u ovoj verziji u engleskom časopisu u ovoj a nabavite li flower loom za izradu vunenih cvjetića umjesto bakinih kvadratića, dobit ćete hippy chic, od kojeg autorica ne odustaje niti 40 godina nakon što je hippy cvijeće uvenulo
Bilo kako bilo, moja odluka je da ne heklam bakine kvadratiće, a vama ih preporučam samo ako ste savršene građe, toliko savršene da i u jutenoj vreći dobro izgledate ... u svim ostalim slučajevima preskočite ove modele, bez obzira što urednici Voguea napisali ... ionako im ponestaje ideja, pa svako malo prelistavaju stare brojeve u potrazi na nečim što će proglasiti vintage chicom.
 

... pitanje je koje me mučilo skoro godinu dana.

Svake godine kada idemo na sajam vina u Veronu, kako je u to vrijeme nemoguće naći smještaj, ne samo u gradu, već ni u bližoj i daljoj okolici, mi uobičajeno boravimo u Padovi. Od Padove do Verone nije nikakav problem putovati vlakom, a po gradu ionako imaju organizirane autobuse za sajam, uz zabranu prometovanja osobnim vozilima.  Lanjsku posjetu sajmu iskoristila sam i za posjetu tvorničkoj trgovini ISPE u neporednoj blizini Padove. Pored vune koju sam kupila za sebe, po izričitoj želji mlade magistrice enologije i preciznog vinogradarstva, kupila sam i Oxidiju, 100% merino vunu boje čokolade za još jedan model iz lanjskog zimskog kataloga "Danny Rose" koji joj se dopao. Po trgovinama sam proučavala slične modele i uglavnom ostajala razočarana što nisu bili "double-faced", a pletenice s krive strane nisu ništa drugo nego kvrgave nakupine krivih očica. Nije mi bio nikakav problem isplesti pletenicu koja će biti identična s prave i krive strane, koliko sam htjela izbjeći bezličnu formu koju takvi modeli imaju.  Konačno sam početkom godine donijela odluku da se uhvatim u koštac s tom vunom i nakon opletenog probnog uzorka ponovno sve ostavila  dok ne odlučim kako dalje. Problem je što jednostavno ne volim plesti ono što nije moj izbor, nekako me previše podsjeća na period "mršavih krava" kada sam plela za novac i kada mi se to toliko zamjerilo da godinama poslije nisam htjela primiti igle u ruke. Problem mi je bila i vuna, radi boje i radi debljine; niti volim takvu smeđu boju, niti sam ikada voljela raditi s debelim nitima na debelim iglama (o iglama nekom drugom prilikom). No, vunu sam kupila, kopiju modela iz kataloga sam obećala i rješenje sam konačno pronašla na Ravelryju. Istog trenutka kada sam došla do modela "opposite pole" mlade kreatorice J. Locatelli kreditna kartica je bila u upotrebi.

Loše vrijeme za blagdane, ako i nije bilo pogodno za boravak vani, ispalo je idealno za pletenje, tako da sam relativno brzo stigla do  rukava i porazne činjenice da mi nedostaje vune. Uslijedilo je panično telefoniranje u Padovu, gdje su srećom imali na raspolaganju nekoliko štrenica tražene vune i ljubazno ih stavili sa strane do našeg povratka u Italiju. Da bih izbjegla vidljivi prijelaz na nove štrenice koje nisu bile iste serije kao one kupljene lani,  tehnikom filcanja spojeva spajala sam staru vunu s novom (sa stare vune sam odrezala oko 4 metra, na rez spojila novu vunu, odsjekla nakon jednog metra i spojila ponovno staru vunu, nakon još jednog metra ponovno sjekla i spojila novu vunu itd.)

Kardigan je neki dan dovršen, ali tek s naručenom kopčom bit će u potpunosti spreman za nošenje.
 

Uz visoke temperature zadnjih dana, teško je povjerovati da smo samo prije 2 tjedna imali priliku gledati kako gusti snijeg u samo par sati pokriva Rim.

Kažu da su turisti uživali u pogledu na snijegom pokrivene starine, pogotovo u šetnji pored foruma prema Colosseumu, na obroncima Circo Massimo improvizirali su sanjkalište, a u mom kvartu su se, prve snježne subote, skoro tukli za kruh u najbližem Carrefour supermarketu, jedinog do kojeg se moglo pješice, pošto je gradonačelnik zabranio kretanje osobnim vozilima. Kako je i gradski promet bio u zastoju, nisam imala prilike otići do centra i poput turista uživati u snijegu na gradskim ulicama, a pošto je organizacija i služba čišćenja apsolutno zakazala (još jedna talijanska priča o prebacivanju odgovornosti i beskrajnih debata tko je taj višestruko najavljeni snijeg trebao čistiti) nisam htjela riskirati lomove uslijed pada. Problemi u Rimu uglavnom su bili problemi vezani uz saobraćaj; bez ralica i zimske službe, nisu čišćene niti najvažnije prometnice, a kamoli sporedne ulice i uličice, niti je sol za posipanje ulica naručena na vrijeme. Uz najbolju volju, stanari po zgradama nisu bili u stanju očistiti prilaze i prolaze, jer tko od nas ima lopatu u stanu, u gradu gdje je prosječna zimska temperatura oko 13°  C?!

No, dok smo mi u Rimu, tokom vikenda, uglavnom iz toploga, gledali na ulice pokrivene snijegom, neuobičajeni mir bez prometa na cestama, skoro uznemirujuće tišine, uz tek rijetke prolaznike i zaigranu djecu na obližnjem travnjaku koja su krenula u izradu snjegovića (ne znaju kako se formiraju kugle snijega!), u rimskoj provinciji nije bilo nimalo idilično. Na samo 50 km od grada roditelji moga muža 5 dana su bili odsječeni od svijeta, najprije bez struje, a time i bez grijanja (jer centralno grijanje na plin ne radi bez pumpe koja je na struju), nakon dva dana i bez vode, na kraju i bez telefona.  Kada smo se konačno uspjeli probiti do njih,  odmah po silasku s autoceste, dočekala nas je apokaliptična scena brojnih slomljenih stabala, zapuha snijega visine od jednog metra, provincijskih cesti samo polovično raščišćenih, tako da smo nebrojeno puta morali stati i čekati na prolaz.
Nakon prvog hladnog vala, uslijedio je drugi, snijeg je ponovno počeo padati, a da se onaj prvi nije ni otopio. Koliko je snijega palo dovoljno govori da i danas, nakon dva tjedana od zadnjeg snijega i s proljetnim temperaturama, još uvijek ima zona u kojima se snijeg održava i ne topi. Već pogled na sva ona slomljena stabla uz cestu, na mjesni park u kojem niti jedno stablo nije ostalo čitavo, na maslinike slomljenih maslina koje su pucale pod teretom snijega, nije obećavao ništa dobro niti u našem masliniku. Tješili smo se činjenicom da su naše masline uvijek obrezivane, prozračnih krošnji, k tome su stara stabla, debelih grana ...  tješili smo se dok nismo konačno otišli procijeniti štetu.

Bez riječi smo hodali među maslinama tražeći pogledom mjesto s kojeg se odlomila grana, istovremeno nalazeći u krošnji još lomova i napuknuća. Niti jedno stablo nije ostalo čitavo, bez oštećenja. Na nekom je šteta veća, na nekom manja, ali sva su osjetila ovogodišnji snijeg. Stablo naranče, s kojeg smo u siječnju pobrali dvije kašete sočnih naranči, prekrasno mirisne kore, dočekalo nas je ranjeno, prepolovljene krošnje s malo nade u oporavak. Znam za onu izreku  da je maslina poput majke, čak i kada ju godinama zanemaruješ ona ti uzvraća plodovima, ali ove naše nisu bile zanemarivane, o njima se vodila briga, a nastradale su jednako kao i one ostavljene i zaboravljene. Nije nam preostalo drugo nego uključiti motornu pilu, odpilati sve te batrljke s naših ranjenica, spaliti i nadati se da će im nadolazeće proljeće pomoći zaliječiti te prisilne rezove.

Ovogodišnji siječanj i hladna veljača, začinjeni nekim nepredviđenim i jednako tako očekivanim problemima, učinili su da se moj uobičajeni zimski blues produži preko svake mjere. Borila sam se protiv njega na sve načine, uključujući pet pročitanih knjiga, svega dvije opletene kapice i na kraju odluka da se ponovno pokušam bojom boriti protiv sivila koje me počelo okruživati. Platno i konce odavno sam kupila, čak i letvica za okvir čeka u garaži. Nakon pripremnih radnji, precrtavanja uzorka i natezanja platna na radni okvir, započela sam s posljednjom od 3 long stitch slike iz serije. Kako moja slika neće biti rađena DMC Colbert vunom prilagodila sam originalne boje sa sheme bojama DMC pamučnog konca.

Najomraženiji čovjek Italije od prije tjedan dana više nije Berlusconi.  Od nasukavanja  Costa Concordije, tu neslavnu titulu ponio je njen kapetan Francesco Schettino od neki dan u kućnom pritvoru u očekivanju završetka istrage. Svakim danom u zadnjih tjedan dana, u nastojanju da se baci svjetlo na tu nevjerojatnu nesreću,  slušali smo i čitali o zadnjim trenucima Concordije,  jednako tragičnima koliko i nevjerojatnima.  Talijanski temperament koji je do jučer veličao podvige kapetana koji je ogromni kruzer "vozio kao da je Ferrari", jednakom snagom se obrušio na njega kada se doznalo o njegovom sramnom napuštanju broda.  Da je i ovaj put uspio u manevru nitko ništa ne bi rekao, vjerojatno niti kapetan obalne straže koji je iznerviran tražio da se Schettino vrati na brod.  Niti članovi posade sigurno ne bi ništa rekli da je manevar uspio, kao što nisu ništa rekli kada je polovinom prosinca isplovio iz Marseillea uz vjetar jačine 60 čvorova, protivno svakoj logici i sigurnosti navigacije.

Ne znam tko je rekao da hrabrost nije ne osjećati strah,  već je hrabrost činiti ono što moraš unatoč tom strahu.  Kapetan Concordije, na svim stranama svijeta, zahvaljujući TV vijestima, novinama i internetu, postao je simbol kukavičluka. Mogla bih ga i braniti u tom njegovom kukavičluku svjesna činjenice da "kukavičluk nije ništa drugo nego instinkt za samoodržanjem koji pravilno funkcionira", niti možemo svi biti heroji i spremni na krajnju altruističku žrtvu, ali ne mogu. Ne radi visokih moralnih vrijednosti već jednostavne činjenice da je kapetan znao gdje se nasadio na škoj i na kojoj dubini je na kraju Concordija nasukana.  Nije bilo nikakve neposredne opasnosti od potonuća da bi se trebao žuriti napustiti brod. Kapetana je danas nemoguće braniti posljednjim argumentom koji su koristili njegovi prijatelji i sumještani, da je na kraju fantastičnim manevrom okrenuo brod prema otoku i nasukao ga na plitkoj obali, spriječivši potponuće na dubini od stotinjak metara, udaljenoj svega nekih 20 m od platoa na kojem je brod sada. Izgleda da je nasukavanje Concordije u blizini luke čista slučajnost, završila je tamo nošena strujama. Od jučer, čisto sumnjam da će ga i njegova supruga opet pokušati braniti  nekom novom izjavom za tisak; ne nakon što je doznala (zajedno s ostatkom svijeta) kako je kratio vrijeme daleko od kuće, u društvu dvostruko mlađe plavuše. Radi čisto ženske solidarnosti, nadam se da će gospođa Fabiola kapetanu prirediti kućnu verziju pakla, onako kako samo u Napulju znaju.

Talijani bi mu možda i oprostili glupost kojom je nasukao brod na hridi (itakako ucrtane na nautičke karte), možda i tražili opravdanja za njegovo hazardersko ponašanje, ali ono što mu nikako ne mogu oprostiti je "brutta figura" u očima cijelog svijeta, šamar pomorskoj tradiciji ove zemlje i napuštanje broda nekoliko sati prije nego je akcija spašavanja dovršena. Po svim svjetskim novinama smiješi se lice kapetana snimljenog u sretnijim danima daleko od nesreće Concordije, preplanulog, lagano zalizane kovrčave kose, onižeg i punašnog,  kao da je netko uslikao stereotip klasičnog talijanskog galeba koji će na uho pjevušiti nekoj Greti ili Ingi sa sjevera ... možda upravo radi toga i pišem ovaj post, jer ja nisam Talijanka, ali u braku sam s Talijanom, koji je svoju karijeru gradio na drugačijim temeljima i koji nema niti jedne dodirne točke s tom stereotipnom karikaturom, koja je većini poznata još od vremena kapetana Bertorellija. Talijane boli što ih u svijetu sada predstavlja jedna "napuhana kukavica", "veličina bez pokrića" koja nije znala snositi posljedice svoje vlastite nepromišljenosti, kojem je na pameti bilo najprije zvati mamu da se ne brine (iako je većini talijanskih majki srce zatreperilo na tu vijest prije nego se saznala prava pozadina cijele tragedije) i radi kojeg se ponovno prepričavaju vicevi o talijanskom tenku: Koliko brzina ima talijanski tenk? 9 u rikverc i jednu naprijed. Što će mu ta jedna naprijed? Za slučaj da ga neprijatelj napada s leđa. Cijeli svijet govori o napuštanju broda i nevjerojatnom tumačenju da je s broda sišao tako što je slučajno pao u čamac za spašavanje!

U trenutku totalne nacionalne nevjerice, razočaranja i šoka, snimka razgovora s kapetanom obalne straže De Falcom, stigla je kao melem na kolektivnu dušu, "vada a bordo, cazzo!" je ono što bi rado viknuli kolektivno, ne samo kapetanu Schettinu, već svima koji već godinama ne rade svoj posao kako treba, od administrativnih službi, do policije i vigila,  pred parlamentom u kojem sjede pijavice koje imaju najviše plaće u Europi, a  zemlja je pred potencijalnim bankrotom. De Falco je vikao u nastojanju da zdrma  i pokrene na akciju čovjeka koji je cijeli problem i izazvao i ostavio drugima da ga riješe. Konačno je netko u ovoj zemlji viknuo na nekoga tko ne obavlja svoj posao, a trebao bi i ultimativno tražio da obavi svoj dio posla.
Ono što je De Falco činio s kopna iz Livorna, na brodu je čino Roberto Bosio, kapetan Costa Serene koji je nakon 6 mjeseci plovidbe sišao s broda i Concordijom trebao otići do Savone. Concordija nije bila njegov brod, ali u trenutku kada se vidjelo da na brodu nitko ništa ne poduzima, on je preuzeo inicijativu i počeo organizirati evakuaciju putnika.  Bosio je po opisima kolega dijametralno suprotan Schettinu, a sreća u nesreći Concordije je njegovo prisustvo na brodu te noći. Treba li reći da je kapetan Bosio posljednji napustio brod?

Na žalost, više prostora dobit će sramni postupak kapetana Concordije nego svi časni postupci onih koji su samo radili svoj posao ili znali reagirati na pravi način poput kapetana Bosia. O Concordiji će se sigurno još pisati, ali kao što je rekao jedan od stručnjaka u sektoru turizma kružnih putovanja, krize se ne boje, ljudi su srećom kratkog pamćenja, tako da su na tjedan dana obustavili reklame, iako sada počinje period u kojem uobičajeno bilježe najviše bookinga za predstojeću sezonu. Konačni broj poginulih ćemo tek saznati,  odsukavanje broda tek slijedi, jednako kao i sudski postupak nakon dovršene istrage. Ostaje nada da će postupci kapetana De Falca i Bosia barem donekle povratiti ugled kategorije koju je Schettino u svega par sati osramotio pred cijelim svijetom.